Zittre nicht!
utorak, 15.02.2011.
Ja sam ja - DEKLARACIJA SAMOPOŠTOVANJA
NA ČITAVOM SVIJETU NEMA NIKOGA TKO JE POTPUNO ISTI KAO JA.
SVE ŠTO DOLAZI OD MENE JE AUTENTIČNO MOJE JER JA TO IZABIREM SAM. JA POSJEDUJEM SVE ŠTO SE MENE TIČE: MOJE TIJELO, MOJE OSJEĆAJE, MOJA USTA, MOJ GLAS, SVE MOJE POSTUPKE, BEZ OBZIRA NA TO ODNOSE LI SE NA MENE ILI NA DRUGE.
JA POSJEDUJEM MOJE FANTAZIJE, MOJE SNOVE, MOJE NADE, MOJE STRAHOVE.
JA POSJEDUJEM SVOJE TRIJUMFE I USPJEHE, SVE MOJE PADOVE I POGRJEŠKE ZATO ŠTO POSJEDUJEM SVE NA I U SEBI.
MOGU SE POTPUNO POZNAVATI. ZNAJUĆI TO MOGU SE SPRIJATELJITI SA SVIM SVOJIM DIJELOVIMA I ZAVOLJETI SEBE.
ZNAM DA IMA NEKIH VIDOVA SAMOGA MENE KOJI ME ZBUNJUJU I ONIH KOJE NE POZNAJEM, ALI SVE DOK SAM PRIJATELJSKI RASPOLOŽEN PREMA SEBI I DOK SE VOLIM, MOGU HRABRO I S NADOM TRAGATI ZA RJEŠENJIMA ZAGONETKI I ZA NAČINIMA NA KOJE MOGU SAZNATI VIŠE O SAMOM SEBI.
BILO KAKO BILO, IZGLEDAM DOBRO I ZDRAVO I ŠTOGOD KAŽEM ILI UČINIM, MISLIM ILI OSJEĆAM U DATOM TRENUTKU JE AUTENTIČNO MOJE.
AKO SE KASNIJE NEŠTO OD TOGA ŠTO SAM REKAO, KAKO SAM IZGLEDAO I ŠTO SAM OSJEĆAO POKAŽE KAO KRIVO, JA TO MOGU ODBACITI A ZADRŽATI OSTATAK I SMISLITI NEŠTO NOVO UMJESTO ONOG ŠTO JE ODBAČENO.
VIDIM, ČUJEM, OSJEĆAM GOVORIM; IMAM ORUĐE DA BIH PREŽIVIO, DA BIH BIO BLIZAK DRUGIMA, DA BIH BIO PRODUKTIVAN I PRONAŠAO SMISAO I RED U SVIJETU LJUDI I STVARI IZVAN MENE.
JA SEBE POSJEDUJEM I ZATO SE MOGU STVARATI.
JA SAM JA I JA SAM O.K.
srijeda, 09.02.2011.
Revenge is a dish best served cold!!! Or is it?
Što je zapravo osveta?
1. Kažnjavati nekoga kao uzvrat za ozljedu ili uvredu.
2. Tražiti odštetu za sebe ili neku drugu osobu, neka vrsta uzvrata, kao uzvratna utakmica u sportu.
Kako se govorilo o osveti? Osvrt na Stari Zavjet…
Izl 21, 23: Oko za oko, zub za zub…
Isus Krist: Tko te udari po jednom obrazu, okreni mu i drugi…
Martin Luther King: Stari zakon „oko za oko“ ostavlja sve ljude slijepima…
Nekakva „razumna“ opravdanja za osvetu:
• Osveta služi da bi drugima pokazao kako se s tobom ne mogu igrati.
• Osveta dolazi sa cijenom. Umjesto sreće, čovjek se može naći u još goroj tjeskobi nego prije. Iako je zapravo želja za osvetom potpuno ljudska pojava. Samo treba voditi računa o posljedicama.
• Osvetnik je onaj čovjek koji ne želi izgubiti obraz. Njegov motiv je moć, vlast i želja za društvenim položajem. Ovakvi ljudi teže opraštaju, imaju manjak dobre volje i manje im je stalo do općih društvenih vrednota.
Kako se ljudi osvećuju?
• ja sam svog ex zaručnika dovela u nezgodnu situaciju tako sto sam ga poslala na praksu neopeglanog pa su ga poslali kući, a tog istog dana sam zvala curu sa kojom me varao u naš stan i tamo pred njim ju sve ispitala...a njemu sam vratila tako sto sam pred njegovim očima otišla i spavala s njegovim najgorim neprijateljem… i to pred njegovim prijateljima...bitno je u toj svoj priči da je i on plakao...
• ne znam što ste mislili postići svojim komentarima, ali to da smo droljaste za nas uopće nije ništa loše... dapače... treba i moći bit drolja...
• voljela sam jednog dečka...i za osvetu što sam bezbroj noći kupala jastuk...bila sam mu sa 2 NAJBOLJA FRENDA.... dakako...sve to skupa nije završilo ok...al...
• Ne osvećujem se jer sam tip osobe koja nije zlopamtilo,ili mi možda nitko još nije toliko strašno napravio, ali uglavnom se ne osvećujem,dignem se iznad te situacije,jer znam da se u životu sve vrati. U to san se naravno i uvjerila, i svatko tko je mene povrijedio, uvrijedio, lagao me, prevario, i bilo što slično,sve je naplaćeno, al naravno, ne mojom krivnjom već životnoj(pravdi).
Nemoj radit drugima ono što ne bi htio da se radi tebi. Eh, kad bi se svatko toga držao…
Kako dolazi do osvetničkih poriva u čovjekovoj psihi?
Bila je to tragedija koju su izazvale pogreške. Četrnaestogodišnja Matilda Crabtree našalila se s ocem: kada su joj se roditelji u jedan iza ponoći vratili iz posjeta prijateljima, iskočila je iz zidnoga ormara i povikala »Buu!«. Međutim, Bobby Crabtree i njegova supruga mislili su da je Matilda te noći ostala kod prijateljice. Pri ulasku u kuću, začuvši neke neobične zvukove, Crabtree je uzeo pištolj kalibra 0,357 i pošao u Matildinu sobu kako bi vidio o čemu je riječ. Kada mu je kći iskočila iz ormara, Crabtree ju je pogodio u vrat. Matilda Crabtree preminula je dvanaest sati kasnije
Kod osjećaja srdžbe krv teče u mišiće ruku, zbog čega je lakše uhvatiti oružje ili udariti neprijatelja; rad srca se ubrzava, a navala hormona, primjerice adrenalina, izaziva pulsiranje energije dovoljno snažno za odlučnu akciju.
• Kod straha krv odlazi u velike skeletne mišiće, npr. noge, zbog čega je lakše bježati - lice postaje posve blijedo, jer se krv iz njega povukla (stvara se osjećaj da se krv »sledila«). Istodobno, tijelo se posve ukoči, makar samo na trenutak, možda ostavljajući dovoljno vremena za procjenu je li skrivanje bolja reakcija. Krugovi u emocionalnim centrima mozga potiču izlučivanje hormona koji u čitavome tijelu oglašavaju opću uzbunu. Zbog toga tijelo postaje napeto i pripravno za akciju, dok se pozornost usredotočuje na neposrednu prijetnju, kako bi se što bolje procijenilo kako je najbolje reagirati.
• Među glavnim biološkim promjenama kod radosti jest i poja_ana aktivnost moždanoga centra koji sprječava pojavu negativnih emocija i omogućuje povećanje količine dostupne energije te stišavanje onih koje potiču zabrinutost. No nema osobite promjene u fiziologiji, osim mirnoće, zbog koje se tijelo brže oporavlja od biološke uzbuđenosti koja je posljedica uzrujanosti. Ovakav sklop tijelu omogućuje opće opuštanje, a nudi mu i spremnost i snagu za bilo koju zadaću koja je neposredno pred njim, kao i za težnju k mnoštvu drugih ciljeva.
• Ljubav, nježni osjećaji i spolno zadovoljstvo za posljedicu imaju parasimpatičko uzbuđenje - fiziološku suprotnost mobilizacije koja za posljedicu ima »borbu ili bijeg«, a tipična je za osjećaj straha i srdžbe. Parasimpatički obrazac, prozvan i »refleksom relaksacije« niz je reakcija čitavoga tijela koje stvaraju sveopći dojam mira i zadovoljstva i omogućuju ostvarivanje suradnje.
• Podizanje obrva kod iznenađenja omogućuje primanje šireg vizualnog dojma, a i mrežnici daje više svjetla. Tako mozak prima više podataka o neočekivanu događaju, zbog čega mu je lakše dokučiti što se točno događa i smisliti što je najbolje poduzeti.
• Izraz lica koji pokazuje gađenje jednak je širom svijeta i odašilje jednaku poruku: nešto je ružnog okusa ili mirisa, ili je neugodno u prenesenome smislu. Izraz lica - gornja usna izvijena ustranu i lagano naboran nos - ukazuje na iskonski pokušaj, kako je to primijetio Darwin, da se zatvore nosnice pred odvratnim mirisom ili da se ispljune otrovna hrana.
• Glavna je funkcija tuge pomoći u prihvaćanju velikog gubitka, primjerice smrti bliske osobe ili velikog razočaranja. Tuga izaziva presušivanje ukupne energije i želje za svakodnevnim aktivnostima, naročito za zabavom i užitcima a, kako se produbljuje i približava depresiji, usporava metabolizam tijela. Takvo introspektivno povlačenje prilika je za oplakivanje izgubljenoga ili žaljenje za neostvarenom nadom, za sagledavanje posljedica događaja po život osobe obuzete tugom i, kako se energija počinje vraćati, planiranje novih početaka. Moguće je da su zbog ovog gubitka energije rastuženi - i ranjivi - prvi ljudi ostajali u blizini doma, gdje su bili sigurniji.
Te prirodne reakcije nadalje oblikuju i naše životno iskustvo i kultura. Na primjer, gubitak voljene osobe općenito izaziva tugu i bol. Ali način na koji tu žalost pokazujemo - kako se iskazuju osjećaji ili kako se sputavaju do trenutka kada će osoba ostati nasamo - određuje kultura, kao što ona određuje i koji će to točno Ijudi u našem životu potpadati pod kategoriju »voljenih osoba« koje treba oplakivati.
Posljedice osvete nekad mogu biti zaista krvave. Nije uzalud tema: „Osveta je jelo koje je najbolje servirati hladno!“ Iako i to nužno ne znači dobar završetak, ali barem je moguće učiniti da se malo emocionalni puč koji se dogodi u čovjeku malo smiri.
Nakon što je čovjeku odrezao ruke motornom pilom i bacio ih morskim psima, rekao mu je: „La vendetta es una minestra che se manga fredda“, što znači: „Osveta je jelo koje je najbolje jesti hladno“. Ta žena je mislila da će biti sretna sa svojim novim mužem nakon što je ukrala moj novac i poslala me u zatvor. Sad će spoznati bol koju osjećaš kad izgubiš sve ono što voliš. Nakon toga izvadi pušku i upuca ga u glavu!
utorak, 08.02.2011.
Ustrajnost u molitvi
Jedne noći čovjek je spavao u svojoj kolibi, kad se odjednom njegova soba ispuni svjetlom i Bog se pojavi. Bog reče čovjeku da ima zadatak za njega. I pokaže mu veliki kamen ispred njegove kolibe.
Bog objasni čovjeku da treba gurati kamen svom svojom snagom. I tako je čovjek gurao, dan za danom. Mnogo godina je rintao od izlaska do zalaska sunca. Njegova ramena bila su malena za hladnu I veliku površinu nepomičnog kamena, koliko god on gurao sa svom svojom snagom.
Svake noći čovjek se vraćao u svoju kolibu, umoran i istrošen, osjećajući da je cijeli dan potratio uzalud. Budući da je čovjek pokazivao obeshrabrenje, Sotona je odlučio ući u priču stavljajući misli u umorni um. Guraš taj kamen tako dugo. I on se nije ni pomaknuo. Tako je čovjeku stvorio sliku da je zadatak nemoguć I da je on zapravo gubitnik. Ove misli su obeshrabrile i demoralizirale čovjeka. Sotona je rekao: “Zašto se ubijaš s ovim? Jednostavno, manje se napreži i ne gubi vrijeme. Valjda će to biti dovoljno!”. To je umorni čovjek planirao napraviti, ali je prije toga odlučio svoje umorne misli uputiti Bogu u molitvi. “Bože, radio sam dugo I marljivo u tvojoj službi, stavljajući svu svoju snagu u zadatak koji si mi povjerio. I opet, nakon sveg ovog vremena, nisam uspio pomaknuti kamen ni za pola milimetra. Što nije u redu? Zašto stalno griješim? Bog odgovori sućutno: “Prijatelju moj! Kad sam te zamolio da mi služiš, a ti prihvatio, rekao sam ti da je tvoj zadatak gurati kamen svom svojom snagom. I to si učinio. Nijednom ti nisam rekao da očekujem od tebe dag a pomakneš. Tvoj zadatak je bio gurati. I sad si došao k meni, potpuno iscrpljen, misleći da nisi ispunio svoj zadatak. Ali, zar je stvarno tako? Pogledaj se! ruke su ti snažne I mišićave, leđa su ti snažna I tamna, ruke su ti tvrde od stalnog pritiska, noge su ti postale masivne I snažne. Unatoč protivljenju, tvoja vjera I mogućnosti su narasle I nadišle su ono što si imao prije. Istina, kamen nisi pomaknuo. Ali tvoj poziv je bio gurati kamen I vježbati tvoju vjeru I povjerenje u moju Providnost. To si učinio. I sad, dragi prijatelju, ja ću pomaknuti kamen.”
Ponekad, kad čujemo Božji glas, koristimo vlastiti um da bismo shvatili što nam želi reći. Nismo svjesni da ono što on od nas želi je jednostavna poslušnost i povjerenje. Svom snagom vježbaj vjeru koja pomiče planine, ali uvijek znaj da je Bog onaj koji ih pomiče. Kad se čini da sve ide po zlu, guraj! Kad te posao razočara, guraj! Kad ljudi ne čine ono što bi trebali, samo guraj! Kad ostaneš bez novca, a računi stižu, samo guraj! Kad te ljudi ne razumiju, samo guraj! Nitko od nas se ne može vratiti i napraviti novi početak, ali svi zato možemo učiniti nešto da bismo imali sretan završetak!
nedjelja, 06.02.2011.
Vi ste svjetlost svijeta!
„Vi ste svjetlost svijeta!“ Ova rečenica iskazuje glavnu misao današnjega evanđelja. Kad ti netko kaže da si svjetlo, da svijetliš, svatko od nas automatski misli da je to dobro. Kako i ne bi? Ta svjetlo je uvijek ono koje rasvjetljuje tamu, ono tjera mrak i pokazuje nam pravi put. Svijetliti znači isijavati energiju koja se pretvorila u svjetlo. U našem narodu se često zna reći da svijetli i onaj koga udari struja, ali ovo svjetlo je posebno. Zašto Isus uzima baš ovu usporedbu? Pokušajmo malo bolje analizirati ovu rečenicu! Vi ste svjetlost svijeta! Vi! Tko su ti kojima Isus ovo govori? Nisam siguran koliko vas se sjeća evanđeoske epizode od prošle nedjelje u kojoj Isus na gori govori mnoštvu i daje im blaženstva prema kojima bi se trebali ravnati u životu. Ovaj tekst je zapravo nastavak toga događaja. Isus je još uvijek na gori, oko njega je silno mnoštvo, slušaju ga. Zamislite samo koliku je moć privlačenja pozornosti imao Isus! Tada nije bilo ni mikrofona ni bilo kojih drugih pomagala. On je stajao na gori i govorio, a oni su ga slušali. I kaže im: „ Vi ste svjetlost svijeta!“. A oni samo gledaju u njega. Nisam baš siguran da je njima samima bilo jasno što to on zapravo njima govori. Ne samo narodu, nego i apostolima. Jedina razlika je bila u tome što su apostoli Isusu vjerovali bez obzira na sve. I slušali su ga, jer im je rekao ako ne razumiju, razumjet će kasnije. Tko su ti vi? Apostoli? Svakako. Ljudi okupljeni oko Isusa na pouku? Jasno. Mi? Jesmo li mi svjetlost svijeta? Na vjeronauku svi učimo kako je Božja riječ uvijek aktualna. Ona uvijek iznova govori svakome d nas što je Božja volja za naš život i naš rad. Ako je tako, onda ovaj Isusov usklik ne govori, nego viče nama danas: „VI ste svjetlost svijeta!!!“. Svaki onaj ili ona koji je kršten i krštena u ima Oca, Sina i Duha Svetoga je svjetlost svijeta. U naravi svakoga kršćanina je da svijetli. A ako svijetli, onda je i vidljiv. Ako je vidljiv, onda je i podložan ljudskoj zloći. Svjedoci smo žalosnih događaja kad se svakog čovjeka koji se ne boji biti svjetlo stavlja na stup srama. Svakog pojedinca koji se ne srami reći: „Ja sam kršćanin! Ja sam katolik! Vjerujem u Boga i držim se njegova zakona! Ne dopuštam zlu da vlada sa mnom!“, proglašava se zaostalim, staromodnim. Majka koja svoju kćer savjetuje da se čuva, pazi, čak joj i zabrani štogod, otac koji svoga sina prekori, koji ga uči poslovima koje treba raditi da bi imao normalan život, oni su svjetlo u njihovu životu, a tama ovoga svijeta ih proglašava staromodnima, a čak u nekim slučajevima i zlostavljačima, jer kako roditelj može svom djetetu zabraniti išta? Posebno ako to čini iz nekakvih vjerskih uvjerenja? Da bismo bili svjetlo u današnjemu svijetu, zaista je potrebno hrabrosti i čvrstoće. U tolikoj mjeri da nam se često čini da je to namijenjeno nekom drugom, a ne nama. Jer tko sam ja da činim promjenu u svijetu? Ili još gore, ako svi griješe, možda i ja trebam. Pogledajte svijeću. Ona je mala, skoro pa neznatna, a u stanju je osvijetliti cijelu sobu. A ako se ona stavi pod posudu, kako Isus kaže, onda je njena uloga gotova. Pokušaj ti kad sljedeći put nestane struje, a to bi kod nas trebalo biti uskoro, upaliti svijeću i stavi je pod posudu. I onda hodaj. Koliko ćeš koraka uspjeti napraviti prije nego zapneš za neki komad namještaja, padneš i možda razbiješ vazu, čašu, zdjelu ili glavu? Zar nije tako i s nama? Kako ja mogu sebe, koji sam svjetiljka, svijeća koja svijetli Kristovim svjetlom, staviti pod posudu ovoga svijeta i pustiti da se moj plamen ugasi i umjesto da onome koji je blizu mene posrnuo, pokažem put, pomognem mu ustati se i izvući njegovu svjetiljku ispod posude, ja svoju još dublje zakopam i onda skupa tapkamo i posrćemo u tami, lomeći sebe i sve oko sebe! A znamo da svijeća koju poklopimo svijetli još samo kratko, nakon čega ostane bez zraka i ugasi se.
Draga braćo i sestre! Ne stavljajte svoje svijeće pod posude! Jer ako se svjetlo ugasi, ostajemo u mraku! Svijeća je namijenjena za svijećnjak, na kojem svijetli i rasvjetljuje mrak. A kako rasvijetliti mrak našeg svakodnevnoga života? Kako svijetliti u svijetu? Odgovor nam jasno daje današnje prvo čitanje. Izaija kaže: podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi. Tad će sinut' poput zore tvoja svjetlost i zdravlje će tvoje brzo procvasti. Vikneš li, Gospodin će ti odgovorit’, kad zavapiš, reći će: »Evo me!« Ukloniš li iz svoje sredine jaram, ispružen prst i besjedu bezbožnu, dadeš li kruha gladnome,nasitiš li potlačenog, tvoja će svjetlost zasjati u tmini i tama će tvoja kao podne postati. I tada možeš ići naprijed, jer vidiš i nećeš posrnuti o kamenje koje se nalazi po putu i nećeš razbijati okolo tapkajući u mraku.
A što nam je činiti? Ništa drugo, nego samo naviještati Krista uskrsloga. Njega koji je došao cijeli svijet spasiti. I to bez straha. Nijedan čovjek nam ne može oduzeti ono što nam je dao Bog. Nijedan čovjek nije kao Bog, iako bi mnogi htjeli biti. Trebam li podsjećati da je đavao zapravo anđeo koji je htio biti kao Bog i odbio mu se pokloniti. A naviještati se ne mora samo riječima. Nekad je dovoljna samo mala gesta da netko u nama vidi Kristovo svjetlo. A svjetlo svijetli, svijeću je moguće zapaliti samo drugom svijećom.
Draga braćo i sestre! Budimo svjetlost! Ne dopustimo tami da nas zgrabi u svoje mračne lance, nego dozvolimo Kristovu svjetlu da nas vodi njegovim putem. Jer kad naša cesta ide putem kojim je prošao Krist, tad je naša sreća zaista bez kraja, jer naš konačni cilj su rajski dvori. Amen!
petak, 04.02.2011.
Brojevi - koliko su u stanju otkriti, a koliko sakriti?
Posljednja knjiga Novoga zavjeta – a time i Biblije – Otkrivenje, nabraja čak 283 broja, pri čemu je posebno mjesto rezervirano za broj 7. Ta se knjiga pripisuje piscu četvrtog Evanđelja, dakle Ivanu evanđelistu, koji i sam sebe naziva tim imenom (Otk 1,1.4.9). Pisac se u viđenjima, slikovitim govorima i znamenjima – upravo preko simbolike brojeva – obraća ugroženim prvim kršćanskim zajednicama u Maloj Aziji. Zbog toga je Otkrivenje knjiga utjehe što je Bog upravlja zajednicama, a spada u apokaliptičnu književnost.
U toj su se vrsti književnosti, osobito raširenoj neposredno prije Kristova rođenja i nakon njega, pored starodrevnih slika i kozmologije upotrebljavala i umovanja o brojevima, početnim slovima, diobama, priče o velikim životinjama i anđelima. Nešto od te apokaliptične književnosti možemo naći i u biblijskim tekstovima, koji u usporedbi s drugim izvorima, posebno što se tiče simbolike brojeva, djeluju doista trijezno. U tom kontekstu treba promatrati i broj u Bibliji, u kojoj brojevi imaju više »kvalitativnu« nego kvantitativnu vrijednost. Zato bi nerazumno bilo te brojeve čitati na fundamentalističko-literarni način, koristeći ih za eventualna predviđanja budućih katastrofa ili pak za predviđanje svršetka svijeta, kao što čine neke apokaliptične sekte.
Broj »666«, o kojemu piše pisac Otkrivenja, doista je simbol zvijeri kako piše: »U ovome je mudrost: u koga je uma, nek odgoneta broj Zvijeri. Broj je to jednog čovjeka, a broj mu je šest stotina šezdeset i šest« (13,18). Zvijer je pak impersonalno Zlo, pa i u carskome Rimu koji je proganjao prve kršćane. Taj broj trebalo bi čitati, kažu tumači svetopisamskih tekstova, kao zbroj: 600 + 60 + 6. A 6 je nesavršeni i negativni broj, jer je polovica od 12, a manje od 7, koje se smatra brojevima savršenstva i punine.
Ipak, talijanski bibličar Gianfranco Ravasi u svom komentaru Otkrivenja ističe da se ne bi smjelo isključiti niti činjenicu da je autor te knjige možda u »šifri« s brojevima »666« ispisao ime rimskoga cara Nerona, prema posebnoj tehnici nazvanoj »gematrija«. Taj pojam aramejskog je podrijetla, a plod je iskrivljavanja grčke riječi »geometrija«. Prema toj tehnici, svakoj se riječi iz abecede pripisivala numerička vrijednost, pa su tako nastali kriptogrami s numeričkim nizovima. Ako bi to tumačenje bilo točno, ne treba smetnuti s uma niti činjenicu da pisac Otkrivenja upozorava da je zbog vjere bio prognan na Patmos (1,9), pa ne bi bilo neobično da se iza broja »666« doista i krije ime progonitelja – cara Nerona.
četvrtak, 03.02.2011.
Nemirno je srce naše, Gospodine, dok se ne smiri u Tebi!
Kad svaki svoj udisaj osjećaš kao da ti je zadnji, kad ti ispunja svaku poru i osjećaj kao da ti disanje više nikada neće biti potrebno; kada čuješ svoje srce kako u ustaljenom ritmu kuca, dok buka i tama oko tebe nestaje, a otvara se svjetlo, tada te ispunja Božji mir.
Kad prvi put u životu čuješ svoje vlastite misli, bez ikakvog uljepšavanja, sam shvaćaš da ono što se nalazi u tvom srcu mora izaći van. Teško je, nakon dugog nakupljanja, zaustaviti bujicu emocija koje naviru iz srca. Ljubavi, koja diše kroz cijelo moje biće, koja je nekad potisnuta, a sad izlazi, prelijeva se preko, jer što je više guram, pritisak kao da je sve veći. Suosjećanje, kojega mi često fali, pa se nekad kao krvnik istresem na nekoga kome bi bio dovoljan i samo mali osmijeh. I kad to sve krene van, što napraviti?
Čovjek se cijepa u sebi, ne zna kamo, ne zna što. Kamo usmjeriti svoj život? Kakva je Božja volja koja se treba vršiti u mome životu? Kad si na rubu, i kad osjećaš da ti malo fali da upadneš u provaliju, pokušavaš se maknuti, a jedna noga uporno ne želi otići od ruba, pokušavajući ući unutra, vjerojatno nesvjesna posljedica jednog takvog pada.
I zašto je Bog bio zadnji kojem sam se obratio za pomoć? Zar sve one riječi o ljudskoj slabosti i Božjem milosrđu koje i sam tako rado i često govorim su bile isprazne i uvijek bi radije razgovarao s nekim prijateljem,
nego s onim koji je život dao za mene, svoga prijatelja. Kao da sam se bojao onoga što će mi reći. Ali on je , kao pravi prijatelj, stajao sa strane i čekao, strpljivo i smireno, da čvrsto zaključana vrata moga srca, barem zabunom, ostanu odškrinuta te se poput lopova uvukao unutra i počeo šaputati, mnoge stvari koje nisam želio čuti, a znao sam da su bile tu. I kako ostati imun na takvu ljubav? Kako ne voljeti prijatelja koji te uvijek iznova grli i prihvaća, koji svaki tvoj propust stavlja iza leđa? Kako ne drhtati pri pomisli na toliku ljubav koja se u svakom trenu izlijeva iz njegovog srca i ulijeva u moje?
Osjećati neopisivu sigurnost u njegovoj blizini i znati da je on onaj koji dopunja ono što u mom životu nedostaje? Kako ga ne voljeti? Kad mi daje mir koji iz mene izbaci svaku nervozu, zloću, u kojem svaka moja nevolja izgleda rješiva, a svaka provalija ima most?
Otkriva mi ono što ja jesam, ono što ja jesam, ono što ja želim, ne što netko drugi želi za mene, nego ono što je moj život. Kad si u stanju svoj život gledati kroz Božji naum koji On ima za tebe i pritom ne pobjeći, tada imaš Božji mir.
